Predstava Pichet Klunchun i ja bavi se susretom dva koreografa, Jérômea Bela i majstora khona Picheta Klunchuna. Ujedno je to i susret dviju potpuno različitih kazališnih i plesnih tradicija – khon je tajlandska vještina, vrlo stilizirani ples u kojem, što je i inače odlika azijskog kazališta, postoji ustaljeni sistem reprezentacijskih znakova odnosno simbola, dok se plesni vokabular Jérômea Bela zasniva na eklektičnoj mješavini raznih suvremenih (zapadnih, dakako) stilova.
Sama izvedba niz je pitanja i odgovora, izvođačkih izazova i podučavanja onog drugog tehnikama i konceptima azijskog tj. europskog kazališta. Važna je također i promatračka pozicija – osim publike, promatrači su i sami izvođači jer dobar dio koreografije izvode jedan za drugoga.
Ono gdje se njihov rad možda najviše preklapa i najmanje odudara jest izvedba smrti. Naime, komentirajući stilizirane prikaze, koje su Bel i Klunchun odigrali jedan za drugoga, Klunchun na kraju zaključuje da je smrt jako internacionalna, čime želi reći da su, koliko god različiti bili, ti prikazi prepoznatljivi i transkulturalni.
Belov je rad često utemeljen na reakciji koju je kod njega izazvala knjiga Guya Deborda 'Društvo spektakla', a sastoji se od toga da izbjegava biti zabavljač i pokušava razočarati svoju publiku, jer misli da se tako može dogoditi nešto autentično, što ne znači da su njegove koreografije hermetične. Koliko god pokušavao ne ispuniti očekivanja publike, ono u čem Jérôme Bel prvenstveno uspijeva pritom je – biti duhovit.